[mc4wp_form id="5389"]

Dvije trudnoće, dva poroda, dvoje djece – i bezbroj izazova

Znate kako uvijek kažu da je svaka žena drugačija, svaka trudnoća drugačija, i da svako dijete ima svoj ritam i ne može se uspoređivati s drugom djecom? Eh pa ja sam se u to uvjerila osobnim iskustvom. Na početku druge trudnoće nisam mogla niti zamisliti koliko će se sve odvijati drugačije nego prvi puta. Mislila sam da sam spremna, da sve znam, da sam ‘u prednosti’ pred mamama koje to postaju prvi puta i nije me bilo strah ničega.

Cjelodnevne mučnine? Pomažu tvrdi bomboni i lizalice. Žgaravica? Hladno mlijeko. Bolna leđa? Ništa me ne može zaustaviti. Porod? Ako sam mogla jednom, mogu opet. Dojenje? Svatko tko želi, može dojiti uz malo truda. Uspavljivanje? Nikad više ‘na cici’. Nda. Kao da se sve urotilo da mi dokaže suprotno.

Krenimo redom – od trudnoće.

Za razliku od prve, druga je bila potpuno uredna. Bez ijednog popijenog lijeka, bez ijednog lošeg nalaza – kucam u drvo. Radila sam do 7,5 mjeseci, vozila do samog kraja (odvezla sam se u bolnicu na porod) i snimala recepte do 39. tjedna. Nisam se bavila bebom u trbuhu, ponizno i posramljeno priznajem. Nisam pila trudničke vitamine jer mi je od njih bilo loše. Nisam bebi pričala niti pjevala jer nisam za to imala vremena. Nisam vježbala niti dovoljno hodala i nosila sam teške stvari za vrijeme selidbe. Iako je sve bilo ok, osjećala sam se nekako loše jer već u trbuhu svog sina na neki način zapostavljam, ometena dnevnim obvezama i – jednostavno – životom. Stalno sam mantrala: samo da ne dođe ranije, samo da ne dođe ranije – jer sam imala tisuću obveza zbog selidbe u novi stan. I onda mi se obilo o glavu. Dino je odlučio poslušati me i odgoditi svoj dolazak, a meni je svaki dan što se to odužilo padao sve teže. Bila sam umorna, bolio me svaki dio tijela (bez ikakvog pretjerivanja), nisam mogla spavati, nisam mogla puno hodati, nisam imala elana i volje za igru s N. Osjećala sam se grozno, no ono što me užasavalo još više od toga bilo je upravo ono što će mi se dogoditi – inducirani porod.

Kad sam prenijela bebu već 10 dana, doktorica je odlučila da je vrijeme. Eh sad, oko prvog poroda imam skroz podijeljene osjećaje – jer je bio za mene izuzetno težak, a opet, nekako ne možeš da ti porod ne ostane u lijepom sjećanju, samo zbog onog jednog trenutka, one sekunde kad prvi put vidiš svoje dijete. S Nevom sam imala trudove puna 24 sata, nisam spavala niti jela i više od toga i bila sam potpuno iscrpljena na porodu. Ali trudovi su bili moji, prirodni (i neopisivo bolni), samo je sve išlo jako sporo pa sam na kraju ipak završila na zloglasnom dripu kako bismo ubrzali proces. Prvih mjesec dana nakon poroda sam govorila da ja to ne mogu ponoviti i da ćemo ostati na jednom djetetu, a onda su se stvari lagano počele mijenjati i shvatila sam da mi, žene – da ja, žena – sve možemo.

Ali bojala sam se induciranog poroda, priznajem. Nekako sam cijelo vrijeme mislila da će Dino doći kad bude htio, no to se nije događalo i taj ponedjeljak ja nisam imala niti jednog truda niti ikakve druge naznake da će se nešto dogoditi. Pa su krenuli s dripom. Idućih sedam sati je bilo zaista teško za mene. Potpuno neprirodni porod, životinjska bol, fizička iscrpljenost, frustracija jer sam imala osjećaj da ne napredujem, strah zbog nekih manjih problema koji su se pojavili – i na kraju, nakon sat vremena tiskanja (s N sam tiskala 10-15 min) – olakšanje da je sve gotovo i da je završilo dobro. Dino je bio zdrav, ružičast, bucmast, glasan i predivan. Čaroban.

Ali porod je bio daleko od čarobnog iskustva, i mnogo teži nego onaj od 24 sata prvi puta. A još se jednom potvrdila ona istina – da mi žene sve možemo. I da je taj jedan tren kad je sve gotovo i kad primiš svoje smežuramo dijete u naručje dovoljan da zaboraviš sve što je bilo (pa i ono što slijedi). 

I sad moram reći: oba puta je cimer bio uz mene i zbilja, zbilja ne znam kako bih to izvela da nije bio. Među nama ne postoje barijere, sve je proživljeno, sve je viđeno (i previše toga), sve je savladano – sad samo preostaje da damo sve od sebe kao roditelji, partneri i ljudi.

I drugo: liječnici, sestre, babice i sve ostalo osoblje u OB Karlovac je bilo predivno i iskreno im zahvaljujem na svemu. Oba djeteta sam rodila u Karlovcu i, da odlučim imati još djece – a neću :) – ponovno bih išla u karlovačko rodilište. Veliki pozdrav svima! 

Mislila sam da će se nakon poroda sve posložiti, ali činjenica je da moj oporavak ide sporije nego prvi puta, imam više bolova, manje vremena za odmor, a i neke neočekivane probleme. Dojenje, koje sam možda shvaćala zdravo za gotovo, najveći je od njih. Dino je jako aktivan po tom pitanju, no već u početku mi je napravio rane koje jako bole… Da ne idem u detalje, gotovo sam ostala bez mlijeka tjedan dana nakon poroda. Našla sam se u situaciji koja mi je bila nezamisliva, iskreno – do mjere da sam prije par noći plakala s izdajalicom u ruci, sjedeći na podu kupaone, ne uspjevajući izvući više od 10 ml mlijeka – ali sam odlučila da neću odustati bez borbe. I evo mogu reći da se vraćamo na pravi put, ako sam nešto onda sam uporna :)  Nakon poroda četiri noći nisam uopće spavala  no sada je Dino uhvatio ritam pa je i to bolje, a i inače je jako dobra beba, mazan, privržen, miran. Kao i Neva, od prvog dana pokazuje svoj slatki karakter i veselim se gledati ga kako raste i razvija se u malog čovjeka.

A onda je tu još i Neva. Ona je divna, evo, ne znam što bih drugo rekla. Toliko je lijepo prihvatila bracu, zasad nije ljubomorna i u biti nam je jedini izazov kontrolirati koliko ljubavi pokazuje i objasniti joj da je 15 pusa zaredom za bracu malo previse i da mora paziti koliko ga jako stisne kad ga grli. Imam sreće pa smo nas troje (uz padobranca cimera) ovih 10 dana kod moje mame koja pomaže oko N i u svakom drugom pogledu i zbilja sam joj zahvalna na tome. Već znate da je moja mama najbolja :) Sutra se ipak vraćamo doma, u svoj novi stan, nas četvoro, kompletni. Jedva čekam i veselim se svakom novom danu, a znam i da nas čeka više od nekoliko izazova – u svakom tom danu – i osjećam se nekako spremna na njih, sad nakon što smo uspješno savladali ove prve. 

Željela sam napisati ovaj tekst kao kratki ‘recap’ ovog puta, nisam išla namjerno u previše detalja no pozivam vas da mi se javite ako vas zanima nešto specifično vezano uz situacije u kojima sam se našla. Nadam se da ću svojim iskustvom moći pomoći nekoj od vas, a i da će netko od vas podijeliti sa mnom koju mudru :) Hvala svima na predivnim željama i čestitkama te podršci koju nam pružate! 

Dobro nam došao, Dino, mama, tata i seka su te jedva dočekali ❤️ Neka avantura počne! 

 

Odgovori na Matejka_Like Chocolate Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

8 Comments
  • branka
    16 veljače, 2018

    Odavno nisam citala toliko dirljiv tekst.Vi ste divna zena.

  • Antonia
    16 veljače, 2018

    Ovaj tvoj post je toliko iskren i toliko razumijem (nakon dvoje djece) o čemu govoriš i toliko je rezonirao samnom da ti naprosto moram napisati komentar. Sin mi je ovaj mjesec navršio 6 godina, a curica će sutra navršiti 9 mj. Zapravo ti samo želim reći da je sve okej i sve što radiš i sve što misliš i sve kako se osjećaš i da zbilja brzo sve prođe i da znam koliko je teško i da nitko uistinu ne razumije koliko je sve teško osim možda drugih mama. Da je majčinstvo torta, imala bi osamdeset slojeva svega – strahova, boli i bolova, suza, smijeha, usamljenosti, privrženosti, pitanja, ponekih odgovora, ljubavi i šlaga s trešnjom na vrhu. Drži se i sretno! :)

    • Matejka_Like Chocolate
      16 veljače, 2018

      Hvala, hvala! Da je lako, nije, ali ja uvijek kazem da cinim najbolje sto mogu i to je sve sto mogu. S dvoje ce biti zanimljivo :) Sretno i vama s djecicom! ❤️

  • Alena
    19 veljače, 2018

    Draga Matejka, svako dobro Vama i Vašoj obitelji! :) Sve ste jako dirljivo i iskreno napisali. Ostanite tako sabrani, živite dan po dan i uživajte u svakom trenutku sa svojom malom – velikom obitelji :)

  • Kathy
    9 lipnja, 2018

    Draga Matejka, mene je ubio drip na prvom porodu, a imala sam svoje trudove i super se otvorila. epiduralna nije djelovala jer je krivo piknuta. tako da znam o cemu pricas i divim ti se sto si opet to odlucila proći. Ne znam zašto se oko carskog reza radi bauk, jer moje obje cimerice su nakon carskog bile u puno boljem stanju i puno pokretljive od mene sa xy savova dolje i teskog poroda. I poznajem dosta mladih cura i zena koje ovdje u zagrebu idu na carski preko veze jer se boje vaginalnog poroda. Zato me ne moze nitko uvjeriti da je carski prod nešto strašno. I ne cijenim takav porod uopće. Mozda grubo zvuci, ali tako je. Ljuti me sto mi koje nemamo veze po bolnicama prozivljavamo kako si sama rekla zvjersku bol i mucenje dripom. A one koje mogu to rijese damski. (pričam o carskom preko veze a ne kad nakon xy sati poroda zavrsis na carskom, da ne bi bilo uvrijeđenih).

    • Matejka_Like Chocolate
      10 lipnja, 2018

      Hvala na komentaru :) Ja cak i nisam toliko za carski jer je porod nesto prirodno za sto su zene po prirodi sposobne, no forsiranje dripom kad tijelo nije spremno je sasvim druga stvar. Nazalost, danas ni ne znam nitkoga tko je rodio bez dripa.