Kocke od rogača s narančom i čokoladom

Kad sam snimala ove fotke kod mame na vikendici, pomislila sam kako ću ovaj recept i post posvetiti tati. Često sam vam pisala o svojoj najboljoj mami na svijetu, ali nisam vam puno pisala o svom tati. Došla sam s ovim kolačem na obiteljsko druženje, tražila rekvizite za snimanje i iz spremišta izvukla ovu staru kutiju za alat – tatinu. Utrpala sam u nju kolač i svašta nešto još što se nikad ne bi našlo u kutiji za alat i hodala po maminom brdu tražeći odgovarajuću lokaciju za fotku. Odgovarajuće svjetlo, okruženje, osjećaj. Onda sam dala tu kutiju mami u ruke. I to je bilo to. Bila je tamo gdje je pripadala. 

• 

• 

Tatina kutija s mojim kolačem u maminim rukama. To je taj neki iscjeljujući trenutak kakve skupljam već 11 godina koliko tate nema. Oni naiđu slučajno, nenadano i prepoznajem ih prekasno. To je smiješna priča iz prošlosti koju ispriča moja strina na dan kad ga se prisjećamo. To je nekontrolirani plač tatinog brata na našem vjenčanju. To je Vela Luka, svaki puta kad ju čujem. To je pomisao da ću djeci jednog dana pričati o njemu. I šuškanje jesenjeg lišća na putu prema groblju. I čišćenje graška. To je osjećaj zahvalnosti što je bio kakav je bio, uz sve svoje mane kojih smo itekako bili svjesni, svaki puta kad se susretnem s nepravdom. To je zatezanje morske soli na koži i pjegice koje se pojave na mom licu svako ljeto. 

I onda sjednem za računalo i mislim da ću vam pisati o njemu. O njegovom životu, o bolesti koja nam ga je uzela, o ljubavi koju nam je pružao. I opet ne mogu. Nakon 11 godina, još uvijek je preteško.  

Ostavljam vas zato s receptom za ovaj mirisni kolač, i s ovim fotkama koje su moj trenutak.