Tko je glavni u kući?

Ovaj tekst pišem nakon obiteljskog vikenda gdje se povela rasprava o teškom karakteru jedne nama svima dobro poznate mlade dame čije ime možda počinje sa slovom N :) No tekst neće biti o njoj i njezinom karakteru, nego o nama i tome kako se mi s njime nosimo – i tko zapravo vuče konce u našoj kući.

Naravno da se kao logičan odgovor odmah nameće da su mama i tata glavni i da se njih treba slušati.  Mama i tata znaju što je najbolje za dijete, čuvaju ga od opasnosti, educiraju i usmjeravaju. No ono što mene uvijek u tome muči – je li to zaista ispravan način (ako izuzmemo ekstremne i opasne situacije, naravno)? Ne bismo li trebali svojoj djeci dopustiti da se sami oblikuju, da se sami razvijaju u smjeru koji je u skladu s njihovom osobnošću i da sami istražuju i uče o svijetu? Meni se uvijek čini kao puno bolja taktika pustiti N da dođe do zaključka da joj se nešto sviđa ili ne, ili da joj odgovara ili ne – nego joj sama nametnuti da npr. baš mora jesti brokulu jer je brokula zdrava. Neva je ne voli i ja je ne tjeram da je jede. Voli grašak pa joj ga češće spremam. Ne voli se recimo niti igrati s nepoznatom djecom – i ja je ne tjeram. Grozno mi je prisiljavati dijete da dijeli igračke u parkiću s nekime koga prvi put vidi. Zamislite da vama negdje vani dođe nepoznata osoba i traži vas da surfa po vašem mobitelu ili uzme malo grickalica koje jedete. Ne bi li vam to bilo čudno? No primjećujem da sam onda ja ta koja sam čudna kad se dogodi takva situacija, a ponekad se osjećam i krivo jer moje dijete ‘nije socijalizirano’. A ona je divno dijete koje se voli igrati s ljudima koje poznaje. 

A onda je tu tvrdoglavost. Znači, ja sam tvrdoglava, poprilično. Cimer također. N je možda više od nas oboje zajedno. Kad si ona nešto zacrta, ne postoji nikakva šansa da se to promijeni – a da to ne završi konfliktom i suzama. Kad je gotova s jelom, ni pod razno neće pojesti još jedan zalogaj ‘za baku’. Ako neće spavati, u stanju je sat i pol cendrati u krevetiću iz protesta i ne sklopiti oči (iako se vidi da je umorna). Kako se nosimo s time? Razgovorima i kompromisima. Bitke vodimo tamo gdje je bitno i gdje je važno da se postavimo kao autoritet, jer ne može ona uvijek biti glavna i ne može dobiti dojam da sve prolazi. Ne mora pojesti još jedan zalogaj ako više nije gladna. Ali mora obuti papuče kad je pod hladan ili imati kapu na glavi kad puše. U dobi je kad testira granice pa svaki dan imamo novi izazov, no čini mi se da mirni razgovor pali – a ako ne upali, onda ide na kratki time-out u sobu, onda su tu suze, onda opet razgovor i tako dok mama i tata ne izguraju svoje. Uvijek, ali uvijek nakon takve situacije ona se nama samoinicijativno ispriča, iskreno i dječje. Jer zna da je otišla predaleko. A znam i ja, i mrzim takve situacije.

Stvar je u tome da se meni taj njezin čvrsti karakter strašno sviđa. Ja stvarno mislim da, iako je nama možda sad teže odgajati ju, njoj će u životu biti lakše i bolje će proći ako bude čvrsto stajala iza svojih stavova i znala razlučiti bitno od nebitnoga, bitke koje treba voditi od onih za koje se ne vrijedi boriti. Tome ju učimo. Da se za neke stvari vrijedi boriti.

Čula sam par puta tezu da je neposlušna. Pomalo kao šamar nama kao roditeljima. Ali ona je tek navršila tri godine. I neki put kad mi se onako prkosno okrene i kaže ‘neću’, ja ne mogu da se ne nasmijem u sebi i kažem si ‘tako treba, ne daj se’. Kad je toliko divna ta njezina upornost da izgura svoje, toliko iskrena i neiskvarena, neopterećena posljedicama koje mogu nastati… Ne mogu ne biti ponosna na tu čvrstoću koju pokazuje već sad. Mamina jaka cura <3