Negdje u vrijeme kad se N rodila pročitala sam jedan komentar ili tekst – ne znam točno što je bilo – o tome kad je pravo vrijeme djetetu ponuditi prvi slatkiš. Odgovor koji se meni istaknuo kao najlogičniji (bok, Antonija :) bio je: ‘Nikad, tj. ne dok ga dijete samo ne zatraži’. Tada sam odlučila da ćemo se i mi tako ponašati, nećemo nuditi slatkiše dok ih naše dijete ne bude tražilo. No nisam u obzir uzela jedan važan faktor: Okolinu.
Krenulo je već prije prvog rođendana, zapravo čim je dobila zube. Dobila je i prve ‘smokiće’ i keksiće s maslacom. Bilo mi je nevjerojatno da netko djetetu od 6-7 mjeseci nudi flips s kikirikijem. ‘Pa mi smo vama davali kekse s mlijekom za večeru kad ste imali četiri mjeseca i ništa vam nije’. Vrlo brzo nakon prvog rođendana krenulo je s ‘Pa sama je uzela kolač, što sam mogla… Vidi kako je slatka zamusana’, ‘Niš joj neće bit od jednog Životinjskog carstva’ i ‘Šta još ne jede Kiki bombone?’. Nastavilo se s ‘Pa što joj ne daš taj kolač da se umiri?’. Znači, slatko je upoznala dosta mala i to više manje zahvaljujući starijim članovima naše šire obitelji.
Eh sad, mi nikad nismo rekli da ćemo joj nešto braniti pa joj tako nismo niti branili. Mi volimo slatko i jedemo ga u nekim normalnim količinama (bar mi tako mislimo) pa tako nastojimo da bude i s N. Na svakom rođendanu N jede tortu, proba svaki kolač koji ja napravim i kad idemo u šetnju ponekad dobije sladoled. Ako idemo u kafić naručimo joj sok (doma pije samo vodu) i kad dobije PEZ bombone od uje, pojede ih. Ali točno znamo kad i koliko slatkoga može pojesti. Jer znamo kako šećer utječe na nju. Pri tome moram naglasiti da se inače N hrani vrlo raznoliko i voli jesti gotovo sve, samo je prije cca 6 mjeseci počela odbijati ribu i neke vrste povrća.
S obzirom na to da u svojoj prošlosti imam dugu borbu s poremećajem u prehrani, vrlo mi je bitno da N stvori zdrav odnos prema hrani, iako to ‘zdrav’ za svakoga znači nešto drugo. Za mene znači da prihvaća hranu kao sastavni dio svojih potreba, da shvaća što hrana čini za njezino tijelo i da zna uživati u njoj.
No vratimo se na šećer.
Ja neću sad pisati ovdje o utjecaju šećera na zdravlje i organizam u razvoju, mnogo je tekstova o tome napisano i možete ih pronaći ako vas zanimaju. Ono što mogu napisati je naše iskustvo s ponašanjem našeg djeteta nakon konzumacije hrane koja sadrži mnogo šećera. Prvo je naizgled sve super, jako je vesela, energična i poletna, a onda nakon cca dva sata kreće nervoza i razdražljivost, kreće ‘hoću još slatkiša’, kreće ‘neću jesti ručak, neću spavati, neću neću neću…’ i kreće tantrum. Taj scenarij ne događa se uvijek, ali dovoljno često da smo počeli puno više pozornosti pridavati tome kad i koliko slatkoga jede (tu mislim da prerađeni šećer, ne na šećere iz npr. voća).
Izazov su uvijek rođendani i obiteljski susreti jer mnogi (opet, primarno stariji) još uvijek poklanjaju brdo slatkiša. Tu se javlja ninja u meni pa brzinski spremam Kinder jaja i čokolade na najviše police kuhinjskih ormara, a njoj prepuštam neku razumnu količinu.
Uvijek cijenim kad joj netko pokloni zdrave grickalice kojih su danas trgovine pune i koje, što je najbolje, ona jako voli – poput suhog voća ili keksića zaslađenih voćnim pireom. I domaće kolače, jer barem znamo što sve ide u njih.
N je dosta poslušna i razumna kad se radi o slatkišima i uspijemo se s njom dogovoriti, no u situacijama kad je već pojela (po nama) previše je vrlo teško kontrolirati njezinu želju i nervozu ako ne dobije ono što je zacrtala. Onda ide od jednog do drugog člana obitelji i žica istu stvar svakoga, znajući da će naići na nekoga tko će joj popustiti ‘da mama i tata ne vide’. Ponekad se u takvim situacijama osjećam kao pravi zločinac koji svom djetetu sve brani no brzo se podsjetim da je to daleko od istine i da znam zašto sam u tom trenutku rekla ne. Ništa ne branimo, samo kontroliramo koliko smatramo da je potrebno.
Kakva su vaša iskustva, koliko slatkoga jedu vaši klinci i imate li osjećaj da to utječe na njihovo ponašanje?
Neka pravila kojih se pokušavamo držati:
– Za doručak jede ili žitarice (domaću granolu, zobenu kašu s voćem, chiom i medom ili kukuruzne pahuljice s jogurtom) ili kruh s domaćim pekmezom ili krem sirom. Vikendom pečem palačinke od banane, a ako joj kuham griz sladim ga medom. Nije nikad probala čokoladne pahuljice, Čokolino ili čokoladno mlijeko, kakao joj radim od gorkog kakaa isto s medom.
– Za ručak najčešće imamo protein s prilogom i tu jede sve što i mi. Počela je prtljati s povrćem pa ga nastojim prilagoditi njoj i izbjegavam ono što znam da ne voli.
– Najmanje jednom dnevno jede voće.
– Pije primarno vodu, eventualno za doručak mlijeko ili tijekom dana čašu bakinog sirupa od bazge, nije nikad probala gazirano.
– Slatko jede kad i mi, isto što i mi samo u količini koja je za nju ok. Osim iznimno, ne dajemo joj slatko navečer niti prije popodnevnog spavanja, kao ni prije glavnih obroka. Najčešće jede poslije ručka i naravno ne svaki dan.
– Fast food ne voli iako smo joj par puta probali podvaliti :D Pizzu i McD uopće ne doživljava, nasreću.
Evo i nekoliko recepata za zdravije slatkiše koje će klinci voljeti:
Domaća granola
Keksi od pira s medom
Čokoladni mousse od avokada
Brzi keksi od dva sastojka
Kokos čokos kuglice
Palačinke od banana i borovnica
Još recepata možete pronaći u rubrici ‘Zdravije‘
p.s. Nisam nutricionist, pedijatar niti bilo kakav stručnjak za dječju prehranu, ovaj tekst je baziran isključivo na našim iskustvima s prvim djetetom.
Ja se trudim da kontrolisem kolicinu slatkisa koju djeca jedu ali je to veoma tesko jer svakog dana idemo zajedno u prodavnicu i oni su se navikli da kupe bombone ili puding. Kuci nekad jedu domace kolace kad ima a od slatkih vecera/dorucaka obicno budu krofne ili priganice sa dzemom ili eurokremom i palacinke. Sto se tice uticaja na ponasanje ja ga nisam primijetila ali sam primijetila uticaj na kilazu :-). Moji obicno pojedu to sto kupe i ne traze vise a i da traze kod nas obicno nema slatkih zaliha. Ima eurokrema ali mazanje na hleb ne dolazi u obzir i to su naucili. On se jede samo kad se naprave priganice, krofne ili palacinke a to znaci vikendom. Nas dvoje volimo slatko tako da mi je nekako glupo da branim djeci da ga jedu a mi smo jeli slatko i kao mali i sad ga dosta redovno jedemo. Mislim da je sva ta prica oko zdrave hrane pretjerana s tim sto je slatko naravno cist visak ali ako je u umjerenim kolicinama mislim da ne moze ad skodi. Nekad su ljudi jeli veoma ogranicen broj namirnica ali su ipak bili zdravi i dugovjecni. Mislim da je glavni problem u kolicini i aktivnosti jer su nekad ljudi jeli manje a radili mnogo vise.
Slazem se da je kljuc u umjerenosti, ja bih rekla i raznolikosti. I meni je glupo biti licemjer, no ipak osjecam da ako ne kontroliram, toga bi jednostavno bilo previse… A kod nje stvarno utjece na ponasanje, a vrlo lako moze utjecati i na zdravlje (kao i svima).
Ja imam curicu od 3.5god i dečka od 1.5god i jedu identičnom kao tvoja N. Svi obroci gotovo u dlaku. I volim peći kolače i jesti ih ali se sve češće odlučujem za zdravije varijante, a recepata ima stvarno bezbroj. Moji još vole i smutije, a ako nam ostane koji guc to u lijepo u kalupe za sladoled i eto ti fini slatkač. Ja se isto često pitam koliko da im branim i mogu ti reći da mislim da je ovo dobra mjera. Čim su veći mnogo toga vide od drugih i žele i sami i mislim da im se treba ponekad udovoljiti. Moji nisu izloženi televiziji i reklamama pa za mnoštvo toga niti ne znaju da postoji, kad idemo u dućan unaprijed dogovorimo što želimo kupiti i držimo se plana. Kao majka dvoje djece ti mogu samo reći da mlađa djeca sve prije probaju i da postoje razne faze, ja to volim, to mi je fuj, želim nešto drugo i tak. Ja pičimo po svome, kuham raznolikost, ne forsiram ono što znam da ne vole, ali ne ograničava se na ono što obožavaju. Raznolikost u svemu
Slazem se u potpunosti, odlican stav! Mislim da bi bilo jednostavnije kad bismo mogli uvijek sami odlucivati, no cesto okolina znatno utjece na dijete i tu treba stvarno biti spreman na kompromise – jer svi oni misle dobro :)
Samo da pohvalim tekst i kazem da sam vas pocela pratiti na instagramu upravo zbog istog :) Naime, moja starija kcerka ima nepune 3 godine i do sada uopste nije probala slatko. U ppcetku nisam htjela da proba, a sada ne zeli ona. Naravno da svi misle da smo nenormalni i ja i muz i naravno da nas uopste nije briga zbog toga :) Svaka cast na tekstu, nadam se slicnom sadrzaju u buducnosti. Lijep pozdrav
Hvala puno, draga Sabina :)
Stvarno svaka čast da ste uspjeli 3 godine bez slatkoga! Kod nas je to potpuno nemoguće iz raznih razloga koje sam i navela, no mislim da je apsolutno pohvalno jer svi znamo da rafinirani šećer našem tijelu ne treba i ne čini ništa za njega. Apsolutno podržavam i vjerujem da ćete pokleknuti tek kad malena sama izrazi želju da nešto proba :)
Tema o kojoj i ja cesto mozgam. Imam ih dvoje, od 3 godine i od godinu dana. Oboje su kao i mama ludi za slatkim. Pa sam isto stalno u borbi sama sa sobom u tome da ne budem licemjer, a opet i da im ne dozvoljavam nesto sto im skodi. Ja sam si to poslozila na nacin da mogu dobiti slatko ako su taj dan jeli zdravo i raznoliko. (Ako nisu htjeli npr pojesti rucak, sto je rijetko, onda nema slatkog) Ali jako kontroliram. Npr ako je kinder jaje onda samo jedno ili u zadnje vrijeme namjerno dam samo jedno pa moraju podijeliti. 2 ili 3 kikica samo itd. Iako im muz i ja to nikad ne kupujemo. To je isto sve od rodbine na najvisim policama i onda ja to dijelim kroz tjedan. Nekako sam najvise za domace slastice i tu imam najmanju griznju savijesti. Svaki vikend radimo kolace i najdraze mi je da to papaju a ne te bombone. Vjerojatno svi pretjerujemo u tome, nazalost. Koliko god se trudimo da ne.
Apsolutno se slažem, potpisujem svaku riječ i tako nekako je i kod nas :)
Hm…meni ove temu uvijek iz nekog razloga izazivaju nervozu. Stvarno se u većini slažem sa napisanim ali mislim da su jednako tako danas mame vrlo sklone ”pretjerivanju”. Često se susrećem sa mamama koje baš ono ”zabrijavaju” ( ne znam kako bi se drugačije izrazila). Iskreno, ne sviđa mi se kako se danas od ”biti mama” došlo do ogromne životne filozofije. Ništa se ne radi spontano…sve nas uči internet….za sve se savjet traži negdje drugdje osim u nama samima-po nekom majčinskom instinktu. Tako se to prenosi i na hranu. Loše je kad se ne mari za prehranu, naravno. Nisu mi baš jasni roditelji koji djeci daju coca-colu, slatkiše i sl. pod normalno. Ali ipak….djeca moraju biti djeca. Nekad moraš i kao mama popustiti i dozvoliti nešto što se možda kosi sa tvojim stavom. Ja bi isto osobno volila da moja djeca ne jedu slatko, ne piju kakao, ne jednu čokoladne pahuljice i sl. ali to je jednostavno nekad nemoguće uklopiti u stil života. Imam sreću da mi je puuno hrane iz domaće proizvodnje dostupno ( povrće, jaja,riba…) i na tome nam se bazira prehrana. I sretna sam zbog toga i zahvalna. Ali, ipak, bez uvrede svima…svaki članak koji sugerira mamama kako da hrane svoju djecu, odnosno kako da ih ne hrane – po meni je lagano uvredljiv. Nemam kada kuhati djeci kaše..i ne znam što… a svejedno dajem sve od sebe da jedu zdravo – pa ipak kad pročitam nešto ovog tipa, osjećam se kao da sam podbacila, kao da nisam dovoljno dobra mama jer moj djeca ne heljdu, proso i sl. Uglavnom, ne bi ni ja sad željela nekog ”prozivati” ili uvrijediti – samo želim svima poručiti da je zdrava hrana – raznolika hrana. Nekada to znači i puno bombona i čokolade veselja i nervoze. Ponekad tj. najčešće su juhe, zelen, lešo- zdravo. Opustiti se i uživati u odrastanju svoje djece jer nam lako fokus ode sa bitnog na nebitno. LP
Mislim da ste malo fulali poantu i nepotrebno se osjecate ‘napadnuto’ jer je upravo i moj stav da hrana treba biti raznolika, da djetetu dajemo slatko u razumnim kolicinama i da zelimo da stvori zdrav odnos prema hrani. Ono sto ne zelimo je da to koliko nezdrave hrane jede diktira okolina, a to se dogadja – j to iz razloga sto znamo kako ta hrana utjece na nase dijete. Naglasavam nase. N podivlja od secera, to je evidentno i zato nastojimo kontrolirati koliko slatkog jede. To ne znaci da ga ne jede ili da ima idealnu prehranu :) Ne jede ni heljdu ni proso jer ne zeli, trenutno smo u meso i krumpir fazi, eventualno riza dolazi u obzir :D