(Ovaj tekst pišem inspirirana pitanjem koje čujem barem jednom tjedno, a meni je jednako nevjerojatno to pitanje kao i moj odgovor ljudima koji ga postavljaju (obično kažem samo: A tak’, ne idem na kave :)). I u trenutku kad sam baš umorna pa mi je legao, onako, terapeutski, jer nemam kome reći ovaj tren pa ću reći vama. Potražite se u njemu, tu ste negdje.)
Dobar dan, moje ime je Matejka. Imam 34 godine, mama sam curici od tri godine i uskoro jednom dečkiću. Supruga sam. Moj suprug (na blogu ga znate pod Cimer, iz dana kad još nije bio Suprug) radi svaki dan do 18:30-19 h te svaki treći vikend, cijeli vikend. On vodi N u vrtić svaki dan. Voljela bih imati više vremena s njim. Radim od 22. godine – uredski posao u području marketinga. Nakon prvog porodiljnog, izgubila sam posao bez ijedne mrlje u karijeri no srećom vrlo brzo našla drugi. Radim u prosjeku od 7 do 16 h, nakon čega skupljam N u vrtiću. Svaki dan sam na službenom mailu i nakon posla, no radim manje sati nego prije djeteta. Blogam od svog 30. rođendana. Blog mi omogućuje dodatnu zaradu kroz razne suradnje već 3 godine. Izbirljiva sam oko suradnji jer držim do kredibiliteta koji sam izgradila i cijenim previše sebe i svoje čitatelje da bih im ‘prodavala’ nešto u što ne vjerujem. No tu su, konstantno, i zahvalna sam na njima. Voljela bih imati više vremena za blog.
Nemam spremačicu. I moja i cimerova mama žive izvan Zagreba, no moja mama dolazi jednom tjedno i pomogne oko djeteta i stana, skuha ručak i ispegla veš. Otprilike 1 x mjesečno N ostane 2-3 dana kod bake. Voljela bih imati više vremena za N.
Imam prijatelje koji imaju djecu, imam i prijatelje koji nemaju djecu. Vidim se i s jednima i drugima – možda ne koliko bih htjela, nego koliko mogu. Ponekad im zaboravim čestitati rođendan. Ne trošim vrijeme na ljude koji ga nisu vrijedni. Voljela bih imati više vremena za svoje prijatelje. Ne idem kod kozmetičara, umjetne trepavice su mi ružne, nikad nemam nalakirane nokte – ali izgledam pristojno i uredno. Volim shopping – ako mogu ići sama i neopterećena, no najčešće imam najviše dva sata vremena i završim u supermarketu s preteškom vrećom namirnica za stan. Ne vježbam. Ne putujem koliko bih htjela. Više volim kupovati stvari za stan i za N nego za sebe. Voljela bih imati više vremena za sebe. Neva ponekad gleda previše televizije, a neke dane je ne gleda uopće. Ne kupamo je svaki dan nego svaki drugi. Uključujemo je u sve što radimo – ponekad radimo zajedno kolače, ponekad smije fotkati kad ja završim, igramo se i pospremamo zajedno, vodimo je gdje god idemo. Sretna sam jer se zna igrati i sama. Ne volim dječje rođendane, naporni su mi. Nisam ‘parkić mama’ i ne volim prisilne razgovore s roditeljima koje ne poznajem. Ne volim prisilne razgovore s nikime koga ne poznajem. Ali svejedno idemo u parkić i na rođendane. Stan nam je uvijek neuredan i mrzim pospremanje. Nije prljav, samo je neuredan. Neki put me to izluđuje. Voljela bih imati spremačicu (nadam se da niste očekivali da ću napisati da bih voljela imati više vremena za pospremanje :D).
I, kako onda sve stignem? Ponekad me to pitanje malo i vrijeđa, kao ženu. Kao da je biti mama i raditi postalo naučna fantastika, nemoguća misija. Kao da smo same u tome, umjesto da sve životne odgovornosti dijelimo s partnerima, ako ih imamo. Znam da su drugačija vremena, da živimo brže i radimo više – no kako su naše mame sve stizale, i nikad nisu bile umorne. Kako sve stignu žene koje rade 12 sati dnevno ili 3 posla. I brinu se o troje djece. Samohrane majke? Stignu. Posložiš si. Znate kako.
Radim prvo ono što mi je bitno. Prioretiziram. A prioriteti su mi posloženi ispravno, za mene. I malo sam umorna. Voljela bih biti manje umorna. I cimer je umoran. Ponekad ima premalo sati u danu, premalo strpljenja u živcima i premalo energije u kostima. Onda uzmemo dan i predahnemo. Nađemo ga. Volim svoj život i naš kaos, ne bih ga mijenjala za ništa. Znam da mnoge od vas točno znaju o čemu pričam.
Draga Matejka,
Pogodis me sa svakim tekstom! :)
I potpuno te razumijem. I sve što si napisala su i moje misli!
Ja pokrecem i vlastitu firmu sad i jos mi je to dodatni pritisak. A muz cesto izvan Zagreba.
Ponekad se samoj sebi divim kako uspijem. Ali uspijem. I da,umorna sam. Ali uzivam u tome sto stvaram i ne zelim se zamarati sto mi je stan u neredu i sto imam pet masina nespeglanog vesa!
Velike velike pozdrave saljem
Hvala puno, draga Martina! Želim puno sreće s poslom, nadam se da će se svi planovi ostvariti :) Sami krojimo svoje živote i slažemo ih onako kako nama odgovara – a to je najvažnije. I to je najbolje. Veliki pozdrav i od mene :)
Uh, da je bar sve tako jednostavno! Posložiš si prioritete i to je to. Nije. Trebalo mi je četvoro djece i četvrto desetljeće života, da se pomirim sa tim da ne mora sve biti savršeno, da u jedan vikend ne mogu utrpati generalno pospremanje, dan u prirodi s klincima, tortu, posjet baki i dedi koji nas trebaju, domaće zadaće koje treba napraviti, lektire i pripreme za novi tjedan u kojem su novi testovi i nove jurnjave od zore pa do kasno navećer, kad se obično onesvijestim u trenutku spoznaje da su svi u svojim krevetima. I iskreno, ja ne stignem. Ali se ni ne sekiram kao prije. Jedino mi je žao, što smo na kraju dana M i ja, dva umorna bića što se vole pogledom, malo zakinuti za “svoj” komad dana, neke velike doživljaje o kojima još sanjamo…a opet sretni, neizmjerno, zbog usnulih medenjaka i Ljubavi zbog koje je život hodanje po vodi.
Mislim da ste zapravo sve sami rekli… Svatko ima drugacije okolnosti, ali na kraju napravite onako kako funkcionira za vas. A s cetvero djece – evo, stvarno svaka cast!
Vi ste stvarno inspiracija. Kad porastem zelim biti kao Vi . Ja imam 38 godina i bebu od 3 i po meseca i nista ne stizem. Mnogo se nerviram. Uz to i problem sa ledjima pa mi je pomoc neophodna al mi vec smeta. Iskreno, na ovaj tekst sam kliknula slucajno iako vas redovno pratim na instagramu. Hvala vam sto se mi ovim tekstom dali vetar u ledja da je sve moguce kad se hoce. Puno pozdrava iz Nisa.
Beba je jos mala i dajte si vremena da se stvari posloze :) Meni je najvise pomoglo kad sam shvatila da smo najvazniji mi, a ne svi ostali oko nas i njihovo misljenje. To su ti prioriteti. Sretno!
Tu smo negdne samo sto ja mozda manje vremena potrosim na blog i nemam saradnju vezanu za blog jer je to u CG skoro nezamislivo ali zato nas dvoje podizemo djecu potpuno sami bez ikakve pomoci i stizemo i da prosetamo i da imamo uvijek domaci rucak itd. Jednom je moj djever rekao da ja eto nekako za cas spremim sve pa je zvucalo skoro kao da se ja ne zamaram kad radim ili tako nesto a ja sam samo uporna kao mazga i ne zalim se.
Ma bas tako, a i gledas kako je tebi, a ne svima ostalima ;)
Draga Matejka,
predivan i inspirativan tekst! Da prioriteti…dugo mi je trebalo da prestanem svoje odluke preispitivati zbog tuđih mišljenja. I baš kako kažeš mi krojimo svoj život i on treba biti po našoj mjeri da možemo punim plućima uživati u njemu, ne mjeri okoline. Hvala ti na iskrenosti :)
Hvala i vama na tako lijepom komentaru :)
Bas dobro dodje procitati da nismo same u tim svojim problemima s nedostatkom vremena, preispitivanjima jesmo li sve napravili kako treba (narocito kad su djeca i odgoj u pitanju), ponekad i griznji savjesti jer nismo pospremili kuhinju ili ispeglali ves. Stvarno je bitno posloziti prioritete i raditi ono sto volis.. za mene su kolaci i mali kreativni diy prijekti zapravo odmor.. I zato volim ovaj blog, recepte koje ovdje nalazim ali i emocije koje s nama podijelite… <3
Hvala puno na tako lijepim rijecima ❤️
Pronašla sam se u tekstu gotovo u potpunosti. Kada si sam postaviš prioritete i pridržavaš ih se, sve se posloži. Ostala sam trudna kao studentica, godinu i pol nakon prve kćeri razveselila nas je i druga. Fakultet sam razvukla više nego se ijedna žvaka može razvući, još nije gotov. Sa ljudima s kojima sam se družila tada čujem se i vidim rijetko, ali su u moj život ušli krasni ljudi koji shvaćaju da jedino za koga mogu i moram uvijek biti tu su moja djeca. Suprug trenutno radi tri posla tako da se rijetko viđamo i tek sada kada su cure malo narasle neke stvari sjedaju na svoje mjesto, stan mi uspije izgledati donekle uredno čak cijeli dan!
Najvažnija lekcija koju sam naučila u tim godinama kaosa, kratkih dana sa premalo sati, a previše obaveza i tuđih očekivanja je apsolutno ta da je najvažnije sam sebi posložiti prioritete i ostati neshvaćen, težiti svom zadovoljstvu i sreći, a oni pravi i iskreni prijatelji pojavit će se upravo onda kada smo mi ok sami sa sobom i sa situacijom u kojoj smo se našli.
Potpisujem svaku rijec! ❤️
Draga M.,
hvala, od srca…bas te mi dosli u najpotrebnijem trenutku. Vi i vas zivot sve sta si zapravo prizeljkujem…Zelim vam sve najljepse i neka vam je svega sta si prizejkujete.
Nadam se da cu jednom biti uspjesna i ispunjena kao vi.
Divni ste, hrabri, snazni i lijepog duha, a vise od svega tako iskreno lijepo poslozeni…
Draga Matejka,
Tek posle 40-te sam shvatila da mi je prioritet u životu posvetiti deci što više pažnje. Njima nije toliko bitno koliko vremena smo zajedno, već to što kad mi se obrate sve drugo nestaje…šporet se gasi, odlaže se pegla, mobilni…sve. Oni nisu razmaženi. Znaju šta i kad mogu da traže. A i ja znam koliko mogu, te više ne jurcam kao luda sa cegerima iz radnje i ne radim sto stvari u isto vreme. I sve stižem
Draga Matejka,
divan Vam je tekst i mnogo se pronalazim u njemu. Imam 31 godinu i cerku od 3 godine koja se zove Nera :) Suprug mi takodje radi po citav dan, cesto je na terenu. Ja ne radim trenutno , ali radila sam. Mnogo volim da kuvam i posjecujem kulinarske blogove, Vas gotovo svakodnevno. Obicno me zapitkuju kako stizem da u nasoj kuci svaki dan ima kolaca, peciva, novih jela. I upravo sam nasla odgovor u Vasem tekstu: Ne idem na kafe!!! Jednostavno, imam druge prioritete u zivotu.
Necu puno koristiti rijeci da pohvalim Vas blog, koji je zaista divan, saren, pun inspirativnih recepata, koje isprobavam svakodnevno. Zelim Vam puno srece u ovoj godini. Srdacan pozdrav!
Hvala puno na lijepim riječima :)
Mi žene smo ponekad puno više i puno jače nego što ljudi shvaćaju – a pogotovo kad te okolnosti stisnu da moraš dati još malo više nego što si mislio da možeš. A opet, to su ‘samo’ djeca i to su ‘samo’ obaveze ;)