Dino je zaspao. Ne voli spavati, ali jako voli ritual uspavljivanja – kao, uostalom, i ja. Ležimo na krevetu, mrsi mi kosu (zapravo me čupa, no ljepše je reći da mi mrsi kosu, zar ne?), pjeva sa mnom uspavanke i kotrlja se po krevetu, svako malo se privinuvši uz mene. Kao da i on osjeća da je to vrijeme prije spavanja neko vrijeme za nas dvoje, koje trebamo iskoristiti prije nego dođe jutro i vratimo se u puni sastav. U tim trenucima mislim kako je majčinstvo čarobno i kako su naša djeca čudesna. A onda, nakon što zaspi, izađem iz sobe i uhvati me strah.

Dino se rodio na ponedjeljak u prvoj rađaoni, kao i njegova seka. Taj sam dan u bolnici dobila i pojela potpuno isti obrok kao i kad sam rodila Nevu, ležala sam na istom krevetu, u istoj sobi i obišla me ista medicinska sestra. Sve je bilo isto, a sve je bilo drukčije – sad nas je bilo četvero, moje je srce naraslo za jedan broj, a Dino se smjestio u njemu kad sam ga prvi puta ugledala, zagrlivši usput i seku. Dok sam ga promatrala onako zamotanog, smežuranog i mirnog, uhvatio me strah, veći nego ikad prije. Strah zbog odgovornosti koju imam prema tom malom dječaku – ja, koja se nikad nisam zamišljala kao majka dječaka – da ga odgojim kako treba, da mu tata i ja budemo primjer i uzor, da sam u sebe usadi vrijednosti kojima i mi težimo, da funkcionira u ovom svijetu kao pametan, pošten i tolerantan dječak i muškarac.

Taj strah je osjećaj kojeg se roditelj teško može riješiti. Od bolesti, od neuspjeha, od nepravde s kojom će se naša djeca neminovno suočiti. Strah od sebe samih, da ne postanemo helikopteri koji će ih pod svaku cijenu čuvati od svega toga. I strah od sebe samih ako ih se netko ikada usudi taknuti.

Uhvati me strah – a onda se sjetim: naša djeca su čudesna. Dino se jutros probudio, otrčao u sekinu sobu, popeo se na njezin krevet i zagrlio ju. To čini svako jutro, a to ga nitko nije naučio, to mu nitko nije pokazao. Voli plesati, pjevati i slagati legiće, obožava biti okružen ljudima koje poznaje i najveće mu je veselje spustiti se niz tobogan. Tvrdoglav je na mamu i ne odustaje dok ne “izgura” svoje, no ako ga lijepo zamoliš i nasmiješ mu se, rado će podijeliti s tobom svoju igračku ili grickalicu. Možda ipak nema straha za njega, on je već na pravom putu, taj divni dječak. A biti njegova mama najveći je mogući privilegij.

Preostaje mi samo da uživam u svakom danu, jer vrijeme kao da je odlučilo projuriti kroz njih, svakim danom sve brže, iako ga ja svakim danom sve više želim zaustaviti. Kao, uostalom, i svaka majka. Majčinstvo zaista je čarobno i ne dopuštam si da to zaboravim.