Dok sam bila trudna pomalo sam se pribojavala kako će izgledati moj život s dvoje djece. Tj. naš život, naše obitelji. Pretpostavljam da je to normalno, neki strah od nepoznatog, od razbijanja rutine, od umora većeg nego što sam ga dosad poznavala, od rastrganosti između dva djeteta. Možda najviše ovo zadnje – jer sam već u trudnoći imala grižnju savjesti što nisam dovoljno posvećena Nevi – ili sam se barem tako osjećala. Kako će onda tek biti kad se rodi beba? Mnogi su me plašili s ‘jedno k’o nijedno’ ali nisam se dala, barem ne uvijek. 

Pa evo, beba se rodila i život ide dalje. Ništa revolucionarno se nije dogodilo. Ništa pretjerano promijenilo. Ne osjećam da nam je teže nego s jednim djetetom, iako ima trenutaka kad mislim da će mi glava eksplodirati jer oko mene vlada potpuni kaos. No bilo ih je i prije. Neva još uvijek ne spava noć u komadu pa smo u kondiciji što se tiče noćnih buđenja. Drugo dijete znači i manje briga – npr. je li svaka benkica ispeglana ili nije. Ne skačem čim on zaplače. Nemajka. Stan je u potpunom kaosu, pospremam kad stignem – a ne lažimo se, kaotično smo živjeli i prije bebe.

Ono što me pomalo zateklo, jer nisam se nikada mogla zamisliti kao majka dječaka… Zaljubila sam se u našeg sina intenzivno i trenutno kao i u Nevu prije gotovo četiri godine.  Gledam ih oboje svaki dan i mislim si kako se sve isplati. Svaki nategnuti živac, svaka kap znoja, svaki musklfiber, svaka nova ‘bora brigalica’ i svaki novi milimetar podočnjaka. I nastojim se toga sjetiti svaki put kad imam osjećaj da ću izgubiti razum. Jer ima i toga. Puno.  

No N je super prihvatila bebu, voli ga i grli ga, ne djeluje ljubomorna i već se ponaša kao prava velika seka. Imali smo jedan jako izazovan tjedan oko mjesec dana nakon Dinovog dolaska, no kako je došao, tako je  prošao. Ipak, njezina se potreba da privuče pozornost višestruko pojačala. To znači višestruko povećanje količine ‘mama, mama, mama’ koje čujem tijekom dana. I višestruko povećanje broja nepotrebnih suza. I višestruko duži proces uspavljivanja. I tako dalje. Više puta. Ako sagledam realno, koliko god je slatka, nevjerojatno pametna i zapravo dosta poslušna – čini mi se da se ipak malo povampirila zadnjih par mjeseci. 

Onda je tu beba sa svim svojim potrebama, na cicki svaka dva sata, s grčevima gotovo svaku večer. Preslatki, umiljati, nasmijani dečko koji želi spavati samo kad je u pokretu (u kolicima ili autu), a kaka samo u čistu pelenu. Gledam ga i ne mogu vjerovati da može biti toliko meden. A on mene gleda kao da sam jedina bitna. A onda dođe seka i on poskoči od veselja :)

S druge strane smo cimer i ja, malo umorniji, malo nervozniji, malo zaposleniji i mnogo sretniji. Malo manje sami zajedno, malo više svatko s jednim od njih, a opet povezaniji nego ikad. Osjećamo oboje da je Dino bio dio koji je nedostajao da bi naša obitelj bila kompletna, a to nismo znali dok smo bili savršeni trojac. 

I tome se nema što dodati. 

Ovu pjesmu sam pjevala i Nevi i Dinu dok su bili u trbuhu <3