Prva vs. druga trudnoća i sve čari koje dolaze s njom

Kad smo cimer i ja prvi puta počeli pričati o djetetu, imala sam 30 godina. Osjećala sam da je vrijeme, osjećala sam se spremnom biti mama iako nisam imala pojma što me čeka. Do tada nisam niti jednom u životu promijenila djetetu pelenu, a i nisam bila baš ‘baby person’ tj. nisam se znala baš ponašati oko djece. No oduvijek sam znala da ću biti mama. Jednom. Dva puta ili tri puta. Kad budem spremna. 

I onda se ta spremnost nekako došuljala niotkuda preko noći.

A i trudnoća je došla i prošla vrlo brzo. I preko noći mi promijenila pogled na život. Posao je instantno pao u drugi plan. Karijera je mogla čekati. Uzbuđenje i sreća nekako su umanjili muku 17 tjedana uzastopnog povraćanja (da, povraćala sam od 5. tt do 22. tt) i mučnine i nakon što je prošao taj teški period, trudnoća je za mene bila predivno iskustvo. Porod – ok, tu bih svašta mogla reći :) A onda je došlo to famozno majčinstvo koje me promijenilo na toliko načina da nisam mogla ni sanjati. U svakom mogućem smislu. Na bolje, većinom :) Kroz majčinstvo sam shvatila da sam ja puno više od toga – mame – iako ću uvijek prvo biti upravo mama. Iako će mi moje dijete uvijek biti na prvom mjestu, trebalo mi je više od toga. Trebao mi je moj blog, više nego ikad. Moj suprug. Moja mama. Odlazak u robnu kuću IKEA. Moj posao i moja karijera. Kuhanje. Pet minuta mira. 

https://www.instagram.com/p/uyZ48_nN3p/?taken-by=matejka_likechocolate

Upravo zato, bilo je teško donijeti odluku o drugom djetetu, iako sam oduvijek znala da ću imati bar dvoje.  

Otprilike na 1/3 puta druge trudnoće, sada sa sigurnošću tvrdim – neće biti treće :D Nažalost, mučnine i povraćanje su se i u drugoj ponovili. Ponovno sam u minusu s kilogramima i slaba sam. Uz to, imam četiri godine više na leđima i umor me dokrajčio. I sada, početkom drugog tromjesečja, i dalje nakon povratka s posla mogu jedino leći i spavati zbog čega najviše trpi Neva. Tu je onda i grižnja savjesti upravo zbog toga – jer ne provodim dovoljno vremena s njom. Njoj to vjerojatno i ne smeta toliko jer to znači da malo više vremena provede ispred TV-a, no ja znam da to nije dobro i to me čini tužnom. Kompenziramo to na druge načine, puno se igra s bratićem, tata je svakako pojačao svoj angažman kao i baka, trudimo se slobodno vrijeme provoditi s obitelji pa makar to značilo da ja ležim na nekoj ležaljci dok ona trčkara okolo po prirodi. Muče me i brige – ovaj puta ne one o tijeku trudnoće ili poroda, nego brige o tome kako će Neva prihvatiti bracu ili seku, hoće li nam stan biti na vrijeme gotov za preseljenje (jer u ovaj sada ne stane još i beba :D) i još jedna briga – hoću li i kada ponovno imati vremena za sebe. Onog vremena koje mi toliko treba (opisano gore).

S druge strane, mnogo sam mirnija. Nemam strahova koji se tiču poroda ili prvih dana majčinstva. Ne bojim se dojenja i držanja djeteta na ispravan način. Zapravo nekako intuitivno osjećam da će Neva biti odlična seka jer se već sad neizmjerno veseli, mazi mi trbuh i priča s bracom (ona je uvjerena da je braco). Nisam nestrpljiva kad se radi o pregledima i ultrazvucima jer mi tijelo govori da je sve u redu – a ja ga znam slušati. I uvjerena sam da će mučnine ovaj puta trajati kraće. Veseli me i što sam uvjerena da ćemo s drugim djetetom izbjeći neke greške koje smo napravili s Nevom, npr. kod uspavljivanja. Uvjerena sam. Polovično :)

I kad se sve zbroji i oduzme, uzbuđenje zbog drugog djeteta jednako je kao i zbog prvog. Možda imam malo manje vremena maziti trbuh i pričati mu, ali to ne znači da se svi zajedno ne veselimo novom članu obitelji. Uostalom, sad još jedno srčeko kuca malo jače od uzbuđenja – velika seka nestrpljivo čeka malu bebu kako bi je hranila (‘Nakon što ja papam’), presvlačila i kupala. Još kratko neka se nada da će sve to ići baš kako je zamislila :)