[mc4wp_form id="5389"]

Domino kocke i jedna godina života (više)

Nikad kao ove godine nisam osjećala da je 1. siječnja zaista početak nečega. Uvijek, još od malih nogu, jesen i početak školske godine doživljavala sam kao početak godine, trenutak kada sve kreće od nule – i to se nije promijenilo do, evo, prije dva dana. Prošla je godina bila po mnogočemu za mene specifična… životna, revolucionarna, spoznajna, radna, emotivna, kreativna, hrabra, prestrašena, iscrpljujuća, ispunjavajuća, najbolja ikad – i najteža ikad? Trenutno se tako osjećam.

Lani, 20. prosinca 2019. godine, snimila sam zadnju radnu foku, poslala sam zadnju kuharicu, ispekla zadnji kolač za klijenta, odvela djecu zadnji puta u vrtić i pokupila ih iz njega, kupila zadnji božićni poklon i zamotala ga (i, naravno, reorganizirala ormar da mogu sakriti sve darove), ispisala zadnju fakturu. Jako dobro pamtim taj dan jer jako intenzivno osjećam ono što je uslijedilo nakon njega – a to je praznina. Nemojte me krivo shvatiti, uživala sam u blagdanima i vremenu provedenom s obitelji, ništa manje nego inače, dapače – svake godine je sve ljepše. No praznina je bila tu i još je tu. Emotivna, kreativna, fizička praznina koju je izazvala godina iza mene i ja kakva sam bila tijekom te godine. Trenutno se osjećam sposobna za ništa.

Ne shvaćam to tragičnim, jer to i nije. Shvaćam to kao dio svog razvoja, kao neminovnu posljedicu zaista hektične godine, kao signal da se trebam više okrenuti sebi i dopustiti sebi… malo više. Malo više zraka i malo više vremena. I dopustiti sebi malo manje. Malo manje nemogućih ciljeva i malo manje pritiska. Opustiti se, barem malo. Razmaziti se koji put. Paziti na sebe, kao što pazim na druge oko sebe. Možda čak i malo manje paziti na druge.

Danas mi je rođendan. Imam 37 godina i volim svaku od njih. Jučer sam otišla sama u grad, našla se s prijateljicom i samo jednom pogledala na sat za vrijeme kave (ona će možda reći da sam pogledala dva puta, ali ja pamtim samo jednom). Popodne sam ispekla dva kolača i igrala se s djecom. Kuća će sljedeća dva dana biti još više ispunjena ljudima koje volim, a ja se neću opterećivati i pripremati pun stol hrane i šest kolača – ne, pripremit ću ono što svi vole, a Cimer će mi kupiti tortu. Navečer ćemo moj muž i ja otići u kino, a baka će čuvati djecu. Prvi puta od kad se rodio Dino. Stan neće biti savršeno pospremljen, kao što i nikad nije, jer ne može biti uz njih dvoje hahara. I bit će lijepo, jedva čekam. Trebam to.

Sad kad sam sve to napisala, izbacila, osvijestila – važno mi je da prostor dam i osjećaju zahvalnosti koji me pratio i prati kroz zadnjih godinu dana. Znam da možda iz riječi koje sam gore napisala možete iščitati zasićenost, no to je trenutno – ono što je konstantno je emocija koju dobivam od vas. Od svakog svog čitatelja, od svakoga tko je izdvojio vrijeme i isprobao moje recepte, i od svakoga – a toliko vas je više nego što sam ikada očekivala – tko je kupio moju kuharicu.

Hej, ljudi, moja kuharica je gotovo rasprodana manje od dva mjeseca nakon izlaska! To povjerenje, taj ponos i ta podrška neopisivi su i znače mi neopisivo mnogo. Zahvalna sam na vama, zahvalna sam na svojoj obitelji, na poslu koji radim, na poslovnim partnerima koji mi pružaju povjerenje i na zdravlju koje me služi da u svemu tome mogu uživati. I sretna sam što imam ovo vrijeme za odmor i punjenje baterija, što imam trenutak za udahnuti, što imam minutu za razmisliti i donijeti odluke i što imam cijeli život za proživjeti ih. Zahvalna do neba. Praznina će proći, zahvalnost će ostati.

A sada recept :D Domino kocke su hit kod svih ljubitelja marcipana (a znam da ih nema baš mnogo) – pa tako i kod mene. Radila sam ih prvi puta ovog Božića i bile su mi najbolji desertić na našem tanjuru stoga ih ponavljam sad za rođendan zajedno s receptom koji dijelim s vama :) Uživajte!

Odgovori na Jasminka Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

2 Comments
  • Jasminka
    siječanj 3, 2020

    Ne volim marcipan , ali sam jako uživala čitajući sve što si napisala. Divim ti se, baš si motivator nas kojima nešto bruji i zuji u glavi, a možda se bojimo krenuti dalje… HVALA ti na tome! Svaka ti čast!