[mc4wp_form id="5389"]

Tko je glavni u kući?

Ovaj tekst pišem nakon obiteljskog vikenda gdje se povela rasprava o teškom karakteru jedne nama svima dobro poznate mlade dame čije ime možda počinje sa slovom N :) No tekst neće biti o njoj i njezinom karakteru, nego o nama i tome kako se mi s njime nosimo – i tko zapravo vuče konce u našoj kući.

Naravno da se kao logičan odgovor odmah nameće da su mama i tata glavni i da se njih treba slušati.  Mama i tata znaju što je najbolje za dijete, čuvaju ga od opasnosti, educiraju i usmjeravaju. No ono što mene uvijek u tome muči – je li to zaista ispravan način (ako izuzmemo ekstremne i opasne situacije, naravno)? Ne bismo li trebali svojoj djeci dopustiti da se sami oblikuju, da se sami razvijaju u smjeru koji je u skladu s njihovom osobnošću i da sami istražuju i uče o svijetu? Meni se uvijek čini kao puno bolja taktika pustiti N da dođe do zaključka da joj se nešto sviđa ili ne, ili da joj odgovara ili ne – nego joj sama nametnuti da npr. baš mora jesti brokulu jer je brokula zdrava. Neva je ne voli i ja je ne tjeram da je jede. Voli grašak pa joj ga češće spremam. Ne voli se recimo niti igrati s nepoznatom djecom – i ja je ne tjeram. Grozno mi je prisiljavati dijete da dijeli igračke u parkiću s nekime koga prvi put vidi. Zamislite da vama negdje vani dođe nepoznata osoba i traži vas da surfa po vašem mobitelu ili uzme malo grickalica koje jedete. Ne bi li vam to bilo čudno? No primjećujem da sam onda ja ta koja sam čudna kad se dogodi takva situacija, a ponekad se osjećam i krivo jer moje dijete ‘nije socijalizirano’. A ona je divno dijete koje se voli igrati s ljudima koje poznaje. 

A onda je tu tvrdoglavost. Znači, ja sam tvrdoglava, poprilično. Cimer također. N je možda više od nas oboje zajedno. Kad si ona nešto zacrta, ne postoji nikakva šansa da se to promijeni – a da to ne završi konfliktom i suzama. Kad je gotova s jelom, ni pod razno neće pojesti još jedan zalogaj ‘za baku’. Ako neće spavati, u stanju je sat i pol cendrati u krevetiću iz protesta i ne sklopiti oči (iako se vidi da je umorna). Kako se nosimo s time? Razgovorima i kompromisima. Bitke vodimo tamo gdje je bitno i gdje je važno da se postavimo kao autoritet, jer ne može ona uvijek biti glavna i ne može dobiti dojam da sve prolazi. Ne mora pojesti još jedan zalogaj ako više nije gladna. Ali mora obuti papuče kad je pod hladan ili imati kapu na glavi kad puše. U dobi je kad testira granice pa svaki dan imamo novi izazov, no čini mi se da mirni razgovor pali – a ako ne upali, onda ide na kratki time-out u sobu, onda su tu suze, onda opet razgovor i tako dok mama i tata ne izguraju svoje. Uvijek, ali uvijek nakon takve situacije ona se nama samoinicijativno ispriča, iskreno i dječje. Jer zna da je otišla predaleko. A znam i ja, i mrzim takve situacije.

Stvar je u tome da se meni taj njezin čvrsti karakter strašno sviđa. Ja stvarno mislim da, iako je nama možda sad teže odgajati ju, njoj će u životu biti lakše i bolje će proći ako bude čvrsto stajala iza svojih stavova i znala razlučiti bitno od nebitnoga, bitke koje treba voditi od onih za koje se ne vrijedi boriti. Tome ju učimo. Da se za neke stvari vrijedi boriti.

Čula sam par puta tezu da je neposlušna. Pomalo kao šamar nama kao roditeljima. Ali ona je tek navršila tri godine. I neki put kad mi se onako prkosno okrene i kaže ‘neću’, ja ne mogu da se ne nasmijem u sebi i kažem si ‘tako treba, ne daj se’. Kad je toliko divna ta njezina upornost da izgura svoje, toliko iskrena i neiskvarena, neopterećena posljedicama koje mogu nastati… Ne mogu ne biti ponosna na tu čvrstoću koju pokazuje već sad. Mamina jaka cura <3 

Odgovori na Dajana Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

4 Comments
  • Dajana
    kolovoz 26, 2017

    Nedavno sam otkrila aplikaciju pod nazivom Primary ciji se autori drze Montessori ucenja, i nakon sto sam procitala tvoj clanak mislim da bi se i tebi svidio. Ovo sto si opisala i sto vecina ljudi klasificira kao “neposlusnost” kod male djece u. Montessori ucenju smatra se “borbom za moc ” , mi odrasli moramo dokazati da smo mi ti koji odredujemo pravila a dijete treba samo slusati i izvrsiti nase naredenje. S druge strane tako maleno dijete osjeca potrebu odluciti za sebe sto zeli. Klasican primjer je kad mi mame odlucimo sto dijete treba obuci. U pocetku sam svojoj kceri pripremala sto ce obuci ujutro u vrtic i ona je uvijek tvrdoglavo odbijala (imala je tad tri godine). Onda sam joj pocela davati suzeni izbor, dvije ili tri majice i ona bi sva sretna odabrala jednu od njih osjecajuci se “vaznom ” jer je odluka njezina, iako sam joj ja ipak neprimjetno nametnula svoju.
    Kopiram ti ovdje cijeli clanak o “neposlusnosti”:
    I don’t think it’s an exaggeration to say that when my son turned 3 years old, he changed overnight.

    It’s as if he woke up from a sweet and happy second year of life to a changed young boy … more ornery, less sweet and louder.

    And I’ve been trying to find my patience ever since.

    My son behaves well, but as he and his vocabulary grows, so, too, has his need to exert his own will. He’s become more brave and bold and courageous, not afraid to offend us or tell us, “No!” every single time.

    He truly has his own agenda. As much as I do appreciate this newfound independence, it’s important to me that I not allow a power struggle to dominate the conversation every time.

    But power DOES play a significant role here. When a child disrespects a caregiver or acts disobediently, it’s likely because they feel powerless. Even as adults, if we feel we aren’t being heard or respected, our response is to meet a need for power in a situation.

    We all deserve that.

    But for young children, an act of disrespect is also a call for help. They are in need of something bigger than the situation at hand, and it’s up to us to provide positive choices within limits to arrive at a place where everyone wins.

    In face of defiance, start with a calm voice, at your child’s level, and repeat whatever it is they are trying so desperately to communicate. Let them know that you hear them and you do understand their stance. That doesn’t mean you are willing to concede, but it does allow them that moment to feel recognized.

    After you’ve identified the problem, give them space to work through their emotions. Fits of defiance are not a good time to teach a lesson, so give them the time that you, too, would need if you were upset.

    Then, when the environment is calm, discuss the argument and come to an agreement. In our household, an agreement is best met when my son has choices. If I say to him, “You have two choices to solve this problem,” we are both meeting our needs for power: I get to be in control of which choices he has, and he gets to be in control over which choice he makes.

    As difficult as it may feel at times, it truly is gratifying to watch a child explore their independence. I’m so proud of my son! And I trust that behind his defiance is actually a wild curiosity and zest for life from a young child eager to face the world. How can I not support that?

    • Matejka_Like Chocolate
      kolovoz 26, 2017

      Hvala ti puno, draga Dajana! Čula sam puno o Montessori pristupu i već ponešto čitala no pogledat ću i ovu aplikaciju. Inače nisam baš ljubitelj ‘odgoja po knjigama’ već volim raditi po intuiciji i onome što je meni logično, ali ovaj članak skroz ima smisla pa ću baš pogledati cijelu aplikaciju. Hvala :)

  • Anita
    kolovoz 26, 2017

    Odlično vi to radite. :) Volim kad dete ima stav od malena, kad ne da na sebe, tako treba! “Ne” faza je potpuno normalna u tom periodu, na njima je da ispituju granice, a na roditeljima da ih postave tamo gde misle da treba da budu. Smatram da dete ne treba da bude slepo poslušno, već da mu se sve objasni, uvek treba da zna zašto nešto ne sme, zbog čega to nije dobro za njega, jer ako mu se sve brani iz čuvenog razloga “zato što ja tako kažem”, to može da dovede samo do inata i besa.